Zašto pacijenti biraju lošiju prognozu?

U praksi se često događa zanimljiv paradoks: pacijent dobije dva jednako stručna medicinska mišljenja o svom zdravstvenom stanju – jedno s realno dobrom prognozom i jedno s lošijom, obojenom strahom. Ipak, češće će vjerovati upravo onom gorem. Zašto? Što je to u čovjeku – ili u našoj kulturi – što nas vodi prema negativnom ishodu, umjesto prema nadi?

1. Negativni bias – mozak je programiran za opasnost

Naš mozak evolucijski daje prednost lošim vijestima. Preci koji su ozbiljnije shvaćali prijetnje imali su veće šanse preživjeti. Danas, kada liječnik spomene „rizik“, „komplikaciju“ ili „invaliditet“, naš mozak pali alarm i automatski daje veću težinu tom mišljenju nego pozitivnoj alternativi.

2. Strah kao zaštitni mehanizam

Strah ima i psihološku funkciju. Mnogi vjeruju da će se „manje razočarati“ ako se pripreme za loš ishod. Loše prognoze doživljavaju kao realističnije jer im daju osjećaj da drže stvari pod kontrolom, dok optimizam može izgledati kao naivnost.

3. Kultura opreza – bolje spriječiti nego liječiti

U našem društvu uvriježeno je mišljenje da „onaj koji vidi crno“ djeluje ozbiljnije, dok se optimizam često poistovjećuje s površnošću. Takva kulturna matrica potiče ljude da više vjeruju negativnim scenarijima nego dobrim vijestima.

4. Osobna iskustva i priče iz okoline

Čak i kada oba mišljenja dolaze od kvalificiranih zdravstvenih stručnjaka, pacijent će sklonije vjerovati lošijem jer ono potvrđuje njegov unutarnji strah ili obiteljske obrasce. Ako su u obitelji ili među prijateljima imali iskustvo lošeg ishoda, pacijenti nesvjesno očekuju da će se isto ponoviti i kod njih. Osim toga, mediji dodatno hrane percepciju rizika jer češće naglašavaju loše vijesti nego primjere uspješnog oporavka.

U nekim kulturama takvi obrasci nazivaju se „naslijeđene priče“ – obiteljska iskustva koja nesvjesno oblikuju uvjerenja i očekivanja sljedećih generacija.

5. Snaga misli u procesu ozdravljenja

Znanstvena istraživanja sve jasnije potvrđuju da način razmišljanja i očekivanja utječu na tijek bolesti i oporavka. Pozitivna očekivanja mogu aktivirati tzv. placebo efekt, koji potiče oslobađanje endorfina i serotonina, regulira imunološki sustav i smanjuje razinu stresa. S druge strane, negativne misli i stalni fokus na loše ishode stvaraju nocebo efekt – stanje u kojem tijelo doista reagira lošije jer mozak očekuje negativan rezultat.

Drugim riječima, kada biramo lošiju prognozu, mi u startu zatvaramo vrata brojnim mogućnostima za oporavak.

Zaključak – paradoks straha

Činjenica da pacijenti češće biraju lošiju prognozu, iako dolazi od jednako kompetentnog liječnika kao i povoljnije mišljenje, pokazuje koliko snažno našu percepciju oblikuju strah, kultura i osobna iskustva.

Iako je strah ukorijenjen u našoj biologiji i kulturi, on može biti prepreka zdravlju. Kada dajemo prednost lošijoj prognozi, ne samo da zanemarujemo nadu, već i doslovno blokiramo vlastite prirodne mehanizme oporavka. Uravnotežen pogled – realan, ali otvoren za dobro – nije naivnost, već aktivni saveznik u ozdravljenju.

Znanstvene reference

1. Benedetti F, Carlino E, Pollo A. How placebos change the patient’s brain. Neuropsychopharmacology. 2011;36(1):339-354.
2. Colloca L, Miller FG. The nocebo effect and its relevance for clinical practice. Psychosom Med. 2011;73(7):598-603.
3. Stewart-Williams S, Podd J. The placebo effect: dissolving the expectancy versus conditioning debate. Psychol Bull. 2004;130(2):324-340.
4. Wager TD, Atlas LY. The neuroscience of placebo effects: connecting context, learning and health. Nat Rev Neurosci. 2015;16(7):403-418.
5. Price DD, Finniss DG, Benedetti F. A comprehensive review of the placebo effect: recent advances and current thought. Annu Rev Psychol. 2008;59:565-590.