Učitelj se pojavi kada je učenik spreman

Neki susreti u praksi ostave trag ne samo na pacijentima, nego i na nama terapeutima. Jedan od takvih trenutaka dogodio se jučer.

Došla mi je pacijentica koja je gotovo dvije i pol godine živjela u boli, strahu i neizvjesnosti. Obišla je različite metode, tražila odgovore i utjehu, ali olakšanja nije bilo. Tijekom razgovora ponovila je najmanje deset puta:
„Zašto vas nisam pronašla ranije?“

Gledala sam je i u sebi znala odgovor: došla je točno onda kada je bila spremna. I dok sam je slušala, osjetila sam zahvalnost što sam mogla biti osoba koja će joj pomoći baš u tom trenutku.

Kada strah blokira tijelo

Nije rijetkost da ljudi dugo odgađaju terapiju. Strah od pogoršanja, nesigurnost u vlastito tijelo ili nepovjerenje u terapeute često nas drže u mjestu.

Više puta sam čula rečenicu:
„Čula sam za vas i prije, ali nisam se usudila doći.“

U praksi se pokazuje da pacijent može sjediti ispred mene, slušati svaku riječ, ali tek kad unutar sebe doživi onaj „klik“ — tada se otvara prostor za promjenu.

To potvrđuju i istraživanja: proces promjene nije linearan. Prema Transtheoretical Model of Change [1], ljudi prolaze faze od odgađanja i razmišljanja, pa tek onda dolaze do aktivne odluke. Ako pacijent još nije emotivno spreman, ni najbolja terapija na svijetu neće dati puni učinak.

Drugi susret koji pamtim

Sjećam se i jednog gospodina koji je pomoć potražio tek nakon odlaska u mirovinu. Godinama je imao bolove, ali uvijek je govorio:
„Nemam vremena, ne mogu sad, što ako bude gore?“

Tek kad je posao ostavio iza sebe, nestao je i strah od gubitka radne sposobnosti. Prvi put si je dopustio da potraži pomoć. Terapija je tada za njega postala prostor sigurnosti.

Takvi primjeri me uvijek podsjete da tijelo nije samo skup mišića i zglobova. Tijelo je neraskidivo povezano s emocijama, uvjerenjima i trenutkom u kojem živimo.

Terapijski savez

U fizioterapiji često govorimo o „terapijskom savezu“ — odnosu povjerenja i spremnosti između pacijenta i terapeuta. Studije pokazuju da upravo taj savez može značajno utjecati na ishod liječenja [2].

Drugim riječima, nije terapija sama po sebi dovoljna, nego i trenutak u kojem je pacijent spreman prihvatiti terapiju.

Zato često kažem:
👉 Učitelj se pojavi kada je učenik spreman.

Moja pacijentica iz uvoda nije zakasnila. Došla je baš na vrijeme — onda kada je njezino tijelo bilo spremno pustiti bol, a um prihvatiti promjenu. U tom trenutku i ja sam osjetila ono što mi ovaj posao uvijek vraća: poniznost pred povjerenjem pacijenata i radost zajedničkog puta prema ozdravljenju.

Zahvalnost za sadašnji trenutak

Umjesto da se pitate:
„Zašto nisam ranije došao?“
pokušajte zastati i reći:
„Hvala što sam sada ovdje.“

Taj trenutak zahvalnosti često je snažniji od svake vježbe ili tretmana. On vraća povjerenje u vlastito tijelo i donosi mir koji je potreban za ozdravljenje.

Poruka Vama

Ako i Vi već dugo odgađate prvi korak, znajte da niste zakasnili. Najvažnije je da ste sada spremni. A kada se spremnost i terapija susretnu — tada počinje stvarna promjena.

Reference

1. Prochaska JO, Velicer WF. The transtheoretical model of health behavior change. Am J Health Promot. 1997;12(1):38-48.
2. Hall AM, Ferreira PH, Maher CG, Latimer J, Ferreira ML. The influence of the therapist–patient relationship on treatment outcome in physical rehabilitation: a systematic review. Phys Ther. 2010;90(8):1099-1110.
3. Leventhal H, Brissette I, Leventhal EA. The common-sense model of self-regulation of health and illness. In: Cameron LD, Leventhal H, editors. The Self-Regulation of Health and Illness Behaviour. London: Routledge; 2003. p. 42-65.

dr. sc. Ana Banić, univ. mag. physioth.