Zašto stanje terapeuta mijenja terapiju: znanost, praksa i živčani sustav koji govori prije riječi

U terapijskom radu često se usmjeravamo na pacijenta — njegovu bol, disfunkciju, napetost, obrasce kretanja. Ali, ono što rijetko otvoreno priznajemo, a još rjeđe znanstveno objašnjavamo, jest činjenica da terapeut nikada ne “donosi” samo tehniku. Terapeut donosi svoje unutarnje stanje.

I to stanje — htjeli mi to ili ne — postaje prvi terapijski podražaj.

Unutarnji svijet terapeuta: potvrda iz neuroznanosti

U radu Map of Humans Inner World (Salopek & Demarin, 2025), autori prikazuju model koji vrlo jasno opisuje kako unutarnja emocionalno-kognitivna stanja oblikuju fiziološke reakcije, ponašanje i međuljudsku dinamiku. Ono što mene posebno fascinira jest da ovaj model:

• nije psihologiziranje,
• nije “mekana priča”,
• nije self-help,

nego neurofiziološki okvir koji objašnjava nešto što terapeuti vrlo dobro osjećaju, ali teško verbaliziraju.(1)

Prema Salopeku i Demarin, mi jedni druge ne “čujemo” samo riječima — mi se čujemo živčanim sustavima.

Neurocepcija, zrcalni neuroni, ANS ko-regulacija… sve to znači da pacijent u prvih nekoliko sekundi doslovno osjeti:

• je li terapeut prisutan,
• je li reguliran,
• je li emocionalno stabilan,
• je li “u sebi” ili je prazan.(1)

I upravo tu počinje terapija — prije tehnike, prije dodira, prije protokola.

Moje doktorske spoznaje: stres mijenja dodir, tonus i prisutnost terapeuta

U svom doktoratu bavila sam se fiziološkim mehanizmima stresa i sindroma izgaranja kod zdravstvenih profesionalaca. Kada se sve ogoli na biologiju, ostane vrlo jednostavna istina:

kronični stres mijenja način na koji terapeut osjeća, dodiruje i reagira.(2)

U dugotrajnom simpatičkom opterećenju događa se:

• smanjuje se varijabilnost srčanog ritma,
• pada finoća propriocepcije,
• smanjuje se osjetljivost vrhova prstiju,
• raste ukočenost u finim pokretima,
• disanje postaje kraće i nepravilnije,
• ritam pokreta postaje krut, neujednačen.(3)

Drugim riječima: dodir terapeuta pod stresom nije isti dodir.

To je neurofiziološka činjenica, ne subjektivni dojam.

A pacijentov živčani sustav to “čita”.

Odgovor?

Simpatikus.

Napetost.

Zaštita.

Manja osjetljivost na terapiju.

Upravo ono što je prikazano u modelu unutarnjih stanja iz Map of Humans Inner World.

Salopek & Demarin + moj doktorat = jedna ista poruka

Ako spojimo ove dvije razine:

1. model unutarnjeg svijeta
2. fiziologiju stresa i burnouta terapeuta

dobivamo vrlo jasan zaključak:

• Kvaliteta terapije ne ovisi samo o tehnici, nego o živčanom sustavu terapeuta koji tehniku nosi.

U Bowen konceptu, gdje se sve temelji na:

• minimalnom podražaju,
• preciznoj informaciji,
• ritmu,
• značaju pauze i integracije,

ovo se vidi još jasnije.

Bowen pokret u stanju terapeutskog mira nije isti pokret kao isti taj pokret napravljen u stanju unutarnjeg stresa.

To su dvije različite informacije za mozak pacijenta.

Zašto ovo sada govorim?

Ne zato da nekoga opomenem.

Ne zato da kažem da “terapeuti moraju biti zen”.

Nego zato što vidim — iz razgovora, terapija, edukacija — da su zdravstveni i manualni terapeuti danas:

• umorni,
• emocionalno prezasićeni,
• u kroničnoj aktivaciji,
• bez prostora za sebe,
• i često bez ikoga tko brine o njima.

A takav terapeut, iako najbolji u namjeri, radi s polupraznog rezervoara.

To nije slabost.

To je posljedica sustava, ritma i očekivanja koja nisu humana.

I zato je vrijeme da počnemo govoriti o psihičkoj i emocionalnoj ravnoteži terapeuta kao kliničkom preduvjetu, a ne kao luksuzu.

Ako želimo terapeutski učinkovitog terapeuta — moramo imati reguliranog terapeuta

Možemo učiti nove tehnike, nove protokole, novu anatomiju, nove terapijske pristupe — ali bez reguliranog živčanog sustava terapeuta ostaje strop u terapijskoj učinkovitosti.

Salopek & Demarin to prikazuju na modelu unutarnjeg svijeta.

Moj doktorat to prikazuje kroz fiziologiju stresa i burnouta.

Bowen koncept to potvrđuje u praksi.

To su tri različite perspektive, ali ista poruka:

Terapeut koji se vraća sebi — vraća terapiju na najviši nivo.

I možda je vrijeme da terapeuti dobiju prostor gdje se mogu vratiti sebi…

Ne još javno.

Ne još velika najava.

Ne još konkretni datumi.

Samo jedna ideja koja se tiho, ali uporno sklapa u meni već dugo:

stvoriti mjesto

za regulaciju,

za povratak tijelu,

za obnovu,

za emocionalnu stabilnost,

za usporavanje,

za terapijsku prisutnost,

za Bowen kao nježan reset.

Mjesto gdje se terapeut — napokon — može pobrinuti za sebe.

Ali o tome uskoro.

Za sada, bilo mi je važno iznijeti ovaj dio istine:

terapeuti nisu potrošni aparati.

Njihov živčani sustav je najvažniji alat koji imaju.

1. Salopek Z, Demarin V. Map of Humans Inner World. Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Medicinske znanosti [Internet]. 2025 [citirano 2025-12-07];567(70–71):64–74. Dostupno na: https://doi.org/10.21857/mnlqgc35py
2. Banić A. Odnos između tjelesne aktivnosti i sindroma izgaranja među fizioterapeutima u Republici Hrvatskoj [Internet]. [doktorska disertacija]. 2025 [citirano 2025-12-07]. Dostupno na: https://revis.openscience.si/IzpisGradiva.php?lang=slv&id=12074
3. Thayer JF, Lane RD. Claude Bernard and the heart–brain connection: further elaboration of a model of neurovisceral integration. Neurosci Biobehav Rev. 2009;33(2):81–8.